Redovno sam provodio svo ferje u bočaru. Ni sam više ne mogu da popamtim koliko puta u posljednje vrijeme se sjetim svega što me veže za to predivno selo. Prve ljubavi, dobra raja, ma puno toga, ali uvijek su te neke sitnice u stvari stvari koje te ono nekako kao magnet vuku nazad u selo. Sjetim se samo hladne zadnje sobe gdje su mi spremali posteljinu za spavanje baba bi ostavila termofore da se mi djece ne smrznemo ispod gunja debelih pola metra. Na kredencu stoje tegle sa džemom od šljiva stare i po dvije godine i sve miriše na neki poseban miris koji poslije toga nigdje nikada nisam osjetio.
Uskoro se spremam doći da obiđem porodicu i svakakao ću slikati sve detaljno.
Bočar je poseban i uvijek ću se sjećati svega ali bukvalno kao da se sad događa...